Donosimo vam intervju sa ST.com, a gost ovog intervjua je poznati kardasijanski junak, Damar, odnosno glumac koji ga je cijelo vrijeme odlično interpretirao, Casey Biggs.

travanj, 2004.

Q: Tko ste i odakle ste?
Casey Biggs: Zovem se Casey Biggs. Potječem iz Toleda, Ohio. Pohađao sam Julliard u New Yorku, gdje sam živio mnogo godina. Živio sam u Los Angelesu oko dvije godine kad sam napokon dobio ulogu u Deep Space Nineu. Prije toga sam glumio u kazalištu. Klasično sam obrazovan, i kad sam odrastao nisam vjerovao da bi mi netko htio platiti da glumim. Želio sam glumiti na pozornici, nisam bio previše zainteresiran za film ili televiziju. Onda sam malo radio na televiziji i filmu, i naravno, zavuklo mi se pod kožu i nisam mogao prestati. Odradio sam mnogo uloga negativaca u raznim serijama. To je bila zanimljiva promjena jer sam na pozornici uvijek bio junak. A ovdje, osim ako ste glavni glumac, uvijek ste negativac, negativac tjedna. Ali, ono što je super u DS9-u je to da sam počeo kao negativac i završio kao junak.

Q: Kako ste dobili ulogu Damara i kako se razvijala?
CB: Dobio sam poziv da odem na audiciju za tu ulogu. Pogledao sam scenarij, i imao sam doslovno dvije rečenice. Bile su to "U dometu, gospodine" i "Pucaj". Sjedim u toj prostoriji punoj ljudi i mislim "Zašto sam ovdje? Svatko to može". Otišao sam u sobu, i nisam poznavao nikoga tamo. Tamo je bio i Ira Behr - izvršni producent. Onda sam dobio poziv da se vratim i pročitam te iste rečenice opet. Ponovo sam došao u tu sobu i rekli su mi "O, bilo je to vrlo inteligentno čitanje koje si pokazao prošli put". A ja sam pomislio "Da, četiri riječi, stvarno inteligentno". Ono što nisam znao, i to nisam saznao sve do godinu dana kasnije, da je Ira Behr, jedan odličan čovjek i dobar prijatelj, opsesivni obožavatelj povijesnih događaja oko Alama. Ja sam glumio u jednom velikom IMAX-ovom filmu o Alamu, zvao se 'Cijena slobode' ('The Price of Freedom'). Behr je pogledao taj film, i kad sam ušao u sobu on je reagirao sa "O moj Bože, William Barret Travis je u sobi!"

Ali da vam odgovorim na pitanje - ne, nisam znao u kojem smjeru će ići moja uloga, a nisu ni scenaristi. Sjećam se da sam razgovarao sa Hansom Beimlerom i Reneom Echevarriom i svima ostalima koji su pisali scenarij u zadnjim epizodama, i čak ni onda nisu znali u kom smjeru će sve ići. Sviđao sam im se, i sviđalo im se kako sam glumio lika, i mislim da se i Ricku Bermanu sviđalo. Damar je postajao sve veći, i veći, i veći. Oni koji više znaju o Alamu će moći primijetiti sve reference na njega na kraju. Način na koji je Damar umro je način na koji je moj lik umro u Alamu, više ili manje. To je sve bilo fascinantno. Ali ne, nisam znao. Mislim da sam u svojoj prvoj sezoni (četvrta sezona DS9-a, op. R.Č.) bio u dvije epizode, u idućoj šest ili sedam, a nakon toga u četrnaest. Bilo je fantastično.

Q: Opišite nam svoj tipični dan.
CB: Tipičan dan, dolazak na snimanje... Obično je počeo noć prije, kad sam shvatio da se moram ustati u tri sata ujutro kako bih u Paramountu bio u četiri, na šminkanju. U početku je bilo uzbudljivo jer je bilo novo, ali nakon godinu dana bilo je "O, Bože". Najgora stvar mi je bilo stavljanje onih ogromnih stvari na vrat. Zamislite: četiri ujutro, i gumeni su - vrlo su lagani, ali uvijek moraju staviti i kirurško ljepilo, i hladno je, i četiri su sata ujutro. Pomisao na to mi još uvijek stvara trnce u kralješnici. Onda, oko sedam sati biste trebali biti gotovi s time, do osam su pokusi, a onda se počinje snimati. Onda, što mnogi ljudi vjerojatno ne znaju, snimanje televizijske serije se svodi na žurbu i čekanje. Većinom čekate na snimanje. U 18-satnom danu ćete dobiti možda deset minuta na ekranu ili pred kamerom. Tada je već sedam, osam sati navečer, i još treba oko sat vremena da se šminka skine. Mislim da Kardasijanci imaju više prekovremenog od svih ostalih koji su bili u Star Treku. I onda počinjete sve ispočetka - opet se morate ustati u tri ujutro, pa doći u Paramount... Ali, znate, ne bih ovo mijenjao za ništa na svijetu.

Q: Kako to da je Damar uvijek pio?
CB: U jednoj epizodi, u sceni sa Arminom Shimermanom, sam bio u baru, i iz nekog razloga se producentima svidjelo kako sam izgledao dok sam sjedio na barskoj stolici. Od onda nadalje, jedva da je bila koja scena u kojoj nisam držao piće u ruci. To je također smiješna priča... Znate, rekviziteri pitaju producente "Pa, kako želite da to piće izgleda?" I netko je rekao "Trebalo bi biti jako gusto". Rekviziter ode, razmišljajući "Gusto, gusto. Što je gusto?" I tako, jedan dan oni meni naliju to što moram piti - sirup Caro (gust slatki sirup, koristi se u kolačima, op. R.Č.). Sama pomisao na to me tjera na povraćanje. Žalio sam se godinu i pol jer sam to morao piti. I, napokon, u zadnjoj sezoni sam rekao producentu "Ako ja ovo moram piti, moraš i ti. Nešto se tu mora promijeniti". Kad sam jedan dan došao, umjesto tog sirupa su mi donijeli javorov sirup bez šećera, što mi je još gore od Cara. Uglavnom, bilo mi je drago kad je u jednoj epizodi Damar odlučio da mu je dosta, i da će postati pobunjenik. Uzeo je taj sirup i vidio se u ogledalu. Zgadilo mu se što je postao i baio je sirup u ogledalo. Nikad to više nisam morao piti. To je bilo dobro.

Q: Koja vam je omiljena epizoda?
CB: Odlična stvar između Weyouna i Damara. Vorte - nekako su ih mogli klonirati. Rekao bih, jedna epizoda u kojoj smo zarobili Worfa i Dax, ili tako nešto, i Worf ubije Weyouna - a ja to na neki način namjestim. Ušetam u scenu i vidim što se desilo. Pogledam dolje, nasmiješim se i kažem "Eh, trebao si ubiti mene jer je samo jedan Damar". U idućoj sceni, sjedim u svom uredu na brodu ili gdje već da jesmo, i ponovo ušeta Jeff (Jeffrey Combs, op. R.Č.). Pogledam ga i kažem "Zdravo, Weyoune broj 15, ili koji god jesi. Budi pažljiv, ili bih mogao pozdravljati Weyouna 16 vrlo brzo". To mi se jako svidjelo.

Htio sam biti William Shatner kad sam bio mlad. Sad to više ne želim, ali htio sam to onda jer sam mislio "Ovo je takva vrsta glumca koja me zanima. Netko s takvom strasti, sa takvim načinom glume". Jedna epizoda u kojoj nisam bio, a u kojoj bih volio biti, je ona u kojoj vode bejzbolski tim, i svi su izvan maski, a Jeff i Marc su murjaci (Biggs je ovdje pomiješao dvije epizode - 'Far Beyond the Stars' na koju zapravo misli, i 'Take Me Out to the Holosuite', op. R.Č.). Ono što su dobro napravili - mislim zbog toga što su znali da sam i ja htio biti u toj epizodi, a bio sam u New Yorku pa nisam mogao - dali su mi ulogu Averyevog (Avery Brooks, glumi kapetana Siska, op. R.Č.) psihijatra u jednoj epizodi. Bio sam psihijatar Damar. To je bila super stvar - biti dva lika u istoj epizodi.

Q: Što vam je najbolje u radu na Star Treku?
CB: Jedna od najboljih stvari, u ovoj vrsti posla, je dvostruka ili trostruka. Kad radite u Star Treku, a ovo sam rekao i u prijašnjim intervjuima, stvarno morate biti shakespeareovskih sposobnosti da biste mogli odraditi ovakav dijalog, jer je nevjerojatno melodramatičan. Da bi takvo nešto funkcioniralo i bilo uvjerljivo, stvarno morate imati odlične glumce. To je odlično kod Averya, Nane, Marca Alaima, Jeffa i Armina. Svi su oni nevjerojatno dobri glumci. Ja sam proveo četiri godine u klasičnoj školi na Julliardu. Kako biste to odradili - a često puta zvuči kao gluposti - a da svejedno izgleda kao da to izgovara neko živo biće, stvarno morate biti dobro pripremljeni. Kad dođete na set sa ovim odličnim glumcima, stvarno se osjećate kao da ste u odabranom društvu i to je jedna od stvari u kojima sam najviše uživao.